Anoreksija nervoza je poremećaj prehrane karakteriziran sveprisutnim, patološkim problemima težine i oblika koji dovode do ograničenog oralnog unosa hrane i posljedične niske tjelesne mase. Iako je psihijatrijski poremećaj (i doista je najsmrtonosniji od svih psihijatrijskih poremećaja, sa stopama smrtnosti 5,86 puta višim od opće populacije, otprilike polovica smrtnih slučajeva može se pripisati fizičkim komplikacijama povezanim s gladovanjem. Najčešća pojava anoreksije kod muškaraca i kod žena je 15-19 godina.
Iako postoji jasan genetski čimbenik rizika, sa studijama blizanaca koji pokazuju visoku nasljednost (Hinney i Volckmar, 2013.), postoje dokazi o interakciji genetskog rizika s drugim identificiranim čimbenicima rizika, uključujući anksioznost, perfekcionizam, kognitivnu rigidnost i rane probleme s hranjenjem.
Anorexia nervosa se nekoć smatrala razvojnom, s obzirom na to da se vrhunac pojave podudara s pubertetom, ali rani početak slučajeva u dobi od 8 godina (Petkova et al, 2019.) pokazuje složenu prirodu etiologije. Za razliku od bulimije nervoze, ne smatra se da su seksualno zlostavljanje ili napad čimbenici rizika za anoreksiju nervozu.
Što se tiče prognoze, procjenjuje se da 50% pacijenata postiže potpuni oporavak, 30% se poboljšava, a preostalih 20% ostaju kronično bolesni. Najnoviji dijagnostički kriteriji uklonili su kriterij amenoreje, jer se ona ne može procijeniti kod muškaraca ili žena prije menarhije. Tipične karakteristike anoreksije nervoze uključuju iskrivljenu percepciju prekomjerne tjelesne težine, ciljne težine, ciljnog unosa kalorija, specifične hrane koju treba ili ne treba jesti, kao i ciljane razine pretjeranog vježbanja ili drugih kompenzacijskih ponašanja, kao što je samoizazvano povraćanje.
Uz to, po svojoj prirodi, anoreksija nervoza može biti prikrivena, štoviše, kod mlađih pacijenata kod kojih kognitivni razvoj nije dovoljno zreo, početna prezentacija može biti gubitak tjelesne težine kao rezultat samog odbijanja hrane. Anoreksija nervoza može predstavljati značajan akutni fizički rizik, s brzim gubitkom tjelesne težine i značajnim nedostatkom tjelesne težine koji najviše zabrinjavaju. Detaljna anamneza trebala bi uključivati pitanja o brzini i količini gubitka tjelesne težine, kompenzacijskom ponašanju (gladovanje, samoizazvano povraćanje, korištenje laksativa ili diuretika), tjelovježbi, anamnezi menstruacije i pitanja za prepoznavanje fizičkih simptoma pothranjenosti ili gubitka tjelesne težine, kao što su nepodnošljivost hladnoće, umor, vrtoglavica ili nesvjestica, bol u prsima i palpitacije. Ključni znakovi koje treba tražiti pri pregledu uključuju bljedilo, lanugo dlake, dehidraciju, lošu denticiju i povećanje parotidne žlijezde.
Pregled također treba uključiti mjerenje kilaže i visine. Na terenu je indeks tjelesne mase postao mjerilo za pothranjenost, pri čemu se svatko s apsolutnim indeksom tjelesne mase manjim od 18,5 kg/m2 smatra pothranjenim u odraslih; međutim, kod djece i mladih ljudi fokus je na standardiziranom indeksu tjelesne mase za dob i spol, koji se ponekad naziva “težina za visinu”, koji se odnosi na postotak prosječnog indeksa tjelesne mase za dob i spol, usklađen s mjerama Svjetske zdravstvene organizacije trošenja (de Onis i Blössner, 1997). Sam po sebi, indeks tjelesne mase nije od pomoći, budući da je većina medicinski bolesnih pacijenata u višem rasponu indeksa tjelesne mase i da je fizičko loše stanje vjerojatnije povezano s gubitkom težine.
Korištenje multidisciplinarnog tima je ovdje ključno, posebno uključivanje dijetetičara. Nakon ponovnog uvođenja prehrane nakon gladovanja, potrebe za fosfatima se povećavaju jer se tijelo vraća na metabolizam ugljikohidrata, iscrpljujući tjelesne zalihe fosfata. Takozvani sindrom ponovnog hranjenja potencijalno je ozbiljna komplikacija ponovnog unošenja kalorija. Osim biokemijskih dokaza niske razine fosfata, klinički znakovi mogu uključivati tahikardiju u mirovanju, edem i smetenost.
Liječenje se sastoji od nadoknade fosfata i korekcije elektrolita, a savjetuje se praćenje rada srca ako su prisutni klinički znakovi ili abnormalnosti elektrolita. Najrizičnije razdoblje za pojavu sindroma ponovnog hranjenja je unutar prvih nekoliko dana nakon ponovnog hranjenja, iako se može pojaviti i do 2 tjedna nakon, a tijekom tog vremena potrebno je intenzivno kliničko i biokemijsko praćenje. Važno je prepoznati da se sindrom nedovoljnog hranjenja – koji se često viđa zbog neprepoznavanja ili nevoljkosti započinjanja hranjenja zbog straha od sindroma ponovnog hranjenja – češće viđa od sindroma ponovnog hranjenja i da su posljedice potencijalno teže.
Vraćanje tjelesne mase prva je linija liječenja niske mineralne gustoće kostiju u kontekstu pothranjenosti kod anoreksije nervoze. Treba obratiti pozornost na adekvatan unos kalcija i vitamina D. Dijetetski unos je ključan, pružajući odgovarajuće planove obroka i smjernice o energetskim potrebama, kao i savjete o dodatnim vitaminima i mineralima i potporu pri ponovnom hranjenju.
Sa stajališta fizičkog i mentalnog zdravlja, rana intervencija kod adolescenata s anoreksijom nervozom je neophodna. Osim ako se liječenje ne pruži unutar prve 3 godine bolesti, rezultati su loši, čak i kada se liječenje konačno osigura.
Lijekovi se ne preporučuju kao jedino liječenje anoreksije nervoze (National Institute for Health and Care Excellence, 2017.), iako se uobičajene komorbiditetne bolesti kao što su depresija, anksioznost i opsesivno-kompulzivni poremećaj trebaju liječiti na odgovarajući način (tretmanima koji se koriste samo za te komorbiditete) i ovo može imati značajan utjecaj na simptome anoreksije nervoze. Međutim, simptomi lošeg raspoloženja i tjeskobe mogu se poboljšati s vraćanjem tjelesne mase pa je važno pažljivo uzeti anamnezu i razgovarati o planovima liječenja i opcijama s mladim ljudima i njihovim obiteljima. Liječnici koji se susreću s mladim ljudima s anoreksijom nervozom trebali bi biti svjesni da se mladoj osobi može biti teško angažirati se i da su osjetljive na stigmu i sram (Nacionalni institut za zdravlje i izvrsnost skrbi, 2017.) Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se pružili dokazi za najprikladniju postavku liječenja uz mogućnosti liječenja. Osim toga, bit će važno istražiti tretmane koji se bave poremećajima prehrane i njihovim komorbiditetima mentalnog zdravlja, s obzirom na visoku stopu komorbiditeta uočenih kod anoreksije nervoze.